s. M. Bogdana Vuković

KAD MINE DAN

Kad mine bijeli dan
i suton zemlju
prekrije plavi,
tada se u srcu,
malenom srcu mojem,
tiha čežnja javi:

Zagrlit duše sve,
što srce
pune mi srećom,
i vratiti
ljubav im vjernu,
ljubavlju
većom,
sve većom...

TIHA PATNJA

U kapima
oblak plače,
u gromu se munja ljuti,
samo zemlja,
dobra zemlja,
u bolu u patnji
šuti...

I bol njena
zlatom rodi,
šutnja pjevom
žitnog vlaća.
Podnesena patnja
tiha,
nebeskim se
KRUHOM plaća...

TI SI

Ti si slatki smiraj
nakon žudnje duge,
na osmijehu Tvojem
presahle su tuge.

Ti si ona ljubav
što mi bitak pali,
sve ljepote svijeta
bljesak su tek mali...

Rana Tvoga Srca
moj će zaklon biti,
zauvijek ću u njoj
svoju dušu skriti.

U sjaj Tvojih zjena
moj će život zaći...

U Tvojoj će Luci
moja mala lađa
pristanište naći...

SKRŠIO SE

Skršio se jarbol gordi,
odnio je vjetar jedra,
al' još uvijek nadu, ljubav
kriju moja topla njedra.

Čamac mali jošte plovi,
Lik Tvoj na njem bijeli blista,
SRCE Tvoje Zvijezda sjajna,
kompas vjerni – ljubav čista.

Ne bojim se vih'ra, mraka,
jedna ruka znam da vodi
mali čamac duše moje.
On sigurno dalje brodi!

Skršio se jarbol gordi,
odnio je vjetar jedra,
al' ne skrši ljubav vjernu
koju kriju moja njedra!