PROSLAVA BLAGDANA BL. ALIX LE CLERC U KUĆI MATICI

Na početku misnog slavlja, predslavitelj prof. dr. sc. Josip Šimunović, obratio se sestrama ovim riječima:
„Drage sestre, čestitam vam vaš blagdan, blagdan vaše utemeljiteljice bl. Majke Alix Le Clerc. Neka sveta misa bude ona koja će uključiti sve Vaše molitve i nakane koje ću prinijeti na oltar.“ 

Na propovijedi, predslavitelj je izrekao sljedeće:
„Drage sestre, razmišljanje na blagdan Vaše utemeljiteljice, Majke Alix, želim započeti riječima Henrija Nouwena: Crkva je ljudska organizacija, ali također vrt milosti Božje, mjesto na kojem cvate velika svetost.
Sveci su ljudi koji nam živoga Krista čine osobito uvjerljivo vidljivim. Mnogi su sveci u službi za Krista i Crkvu dali svoj život. Mnogi drugi su ostavili brojna pisana svjedočanstva svoje vjere i svoga naviještanja koja nam mogu biti hrana. Mnogi su živjeli herojskim životom i postavljali mjerila nepokolebljive vjere. Mnogi drugi su živjeli skrovito i uronjeni u meditaciju. Mnogi su podizali svoj proročki glas i pozivali na obraćenje i obnovu. Mnogi drugi su razvijali duhovne metode i strategije ili osnivali velike organizacije i djela djelatne ljubavi prema bližnjemu. Mnogi sveci bili su zdravi i jaki, mnogi drugi boležljivi, često bojažljivi i nesigurni. Svi su, svatko na svoj način, živjeli u Crkvi kao u vrtu u kojem su slušali glas koji ih je nazivao ljubljenom djecom Božjom i u kojem su nalazili hrabrost da Isusa učine središtem svoga života.

Kada ovako slušamo o Crkvi i svecima, pitamo se gdje je tu utemeljiteljica Družbe sestara Naše Gospe, bl. Alix. Ona je imala hrabrosti učiniti Isusa središtem svoga života, pobijedila je početna kolebanja te se odlučila za „da“ i da svoj život stavi u moćne ruke učitelja Isusa iz Nazareta, da se on njome posluži na najbolji način. I on je to učinio. Odredio je put odgoja, tada odgoja siromašne i zapuštene djece i mladih, poglavito ženske djece. Danas sestre koje pripadaju Družbi koju je osnovala, svoje talente koriste u odgoju i obrazovanju svih životnih dobi, ne samo djevojčica i djevojaka, premda je to prvotno poslanje, nego i muške djece, od kojih sam ja jedan primjerak. 
Sestre danas, onoliko koliko ih ima, a i na drugim mjestima i kroz druge službe ostvaruju svoje vidljivo poslanje. Za drugu zgodu bilo bi dobro čuti kako vi drage sestre vidite i doživljavate vašu utemeljiteljicu danas i bilo bi to zanimljivo čuti. Svakako u davanju odgovora može dobro doći i zgoda današnjega Evanđelja (Mt 18,1-5) koja nam je dobro poznata. Evanđelje današnjega dana pomaže nam da sebe ispitamo razumijemo li uopće što znači biti Isusova učenica i učenik ili smo u nekom svom svijetu. I mi u duhovnim zvanjima znamo plahutati. Neki ih lako prihvaćaju, a neki baš i ne, neki ih prihvaćaju kao stil života bez obzira na to što o njima drugi govorili i mislili, dok drugi odmahuju rukama govoreći da tako trebaju živjeti neke određene osobe. Koliko su te osobine ljudske osobe danas kompetentne, prosudite same kad ih čujete. Ili odgajaju li se danas djeca i mladi i odrasli da budu kompetentni, da imaju kompetencije, a to su poniznost, jednostavnost, skromnost i služenje. Mogu li ove četiri vrline, kreposti, kompetencije biti u istoj rečenici u kojoj se određuje današnje vrijeme, koliko se one uopće cijene. Koristi li uopće danas biti ponizan i tako živjeti svoj život? Znamo li i možemo li biti jednostavni da ne kompliciramo tamo gdje ne trebamo u susretu s drugima i u životu uopće? Ili i kod nas vrijedi ona zašto bi bilo jednostavno kad može biti komplicirano. Znamo li biti skromni u svojim prohtjevima i željama? Ako drugima služimo bilo kojom službom, jesmo li zbog toga manje vrijedni? Svako zanimanje, svako zvanje, svaka služba i položaj kriju u sebi ljepotu služenja, samo ukoliko se otkrije ta ljepota.
Učenici su Isusovi postavili pitanje tko je najveći u Kraljevstvu nebeskom. Po kojim kriterijima pripada nekome prvo mjesto, po čemu je netko najveći? Možda po tome tko je prvi prihvatio poziv. Možda ona tko je najveći, najpametniji, najmudriji, najvjerniji, možda onaj … Isus ne bi bio Sin Božji, a da ne poznaje svoje učenike. Oni su samo ljudi, podložni mnogim utjecajima, trendovima i razmišljanjima koji mogu skriviti i sakriti onaj pravi smisao života. Zato im Isus daje odgovor na njihovo pitanje, odgovor koji nisu baš očekivali. I tako malen, ponizan, prostodušan, radostan, pun povjerenja i bez zlobe, samo su neke od osobina djeteta kojima bi se trebalo ukrasiti svatko tko želi biti potpuno Isusov, svatko tko želi jednom ugledati Isusov osmijeh i raširene ruke u ljepoti vječnosti kraljevstva nebeskoga. To želim svakoj sestri. 

Pripremajući se za ovu propovijed, nisam se mogao oteti sjećanjima koja bude nostalgiju jer starim, i to baš lijepih susreta sa sestrama i ono što su ostavile i još ostavljaju u mom životu. Kad se susretnem sa svojom generacijom, a skakutali smo oko crkve sv. Blaža i u samostanu, prisjećanja izmame osmijehe i radost. Današnje generacije, kada to negdje pričam, na predavanju, gledaju malo u čudu, zato bih ovo razmišljanje završio zahvalom i molitvom.
Zahvala ide svim onim sestrama koje su na najrazličitije načine i u različito doba moga životnog vijeka sudjelovale u nastojanju da Isus ima mjesto u mojoj dječjoj duši. Uz roditeljski i vjerski odgoj, uvijek se sa zahvalnošću i rado sjećam župne kateheze u župi sv. Blaža. Tada nije bio vjeronauk u školi, ali zato smo ga redovito imali dvaput tjedno u našim župnim dvoranama, gdje su nam sestre, kad smo bili u razrednoj fazi i nastavi, a i župnik i kapelani otvarali oči, srce i dušu za ljepotu Isusovih riječi, djela i stila života. Sestre su znale na prikladan način usaditi velike stvari u naše dječje živote tako da se to jednom posađeno razvija tijekom našega života i nakon vjeronaučnih dana.

Ono što su sestre činile i učile, to su i životom potvrdile. Jednostavno ne može se zaboraviti njihova ljudskost odjevena u redovništvo, koje je bilo razumljivo maloj djeci, mladima, odraslima i starijima. Prisutnost u određenim danima života poput slavlja prve pričesti, krizme, rođendana, Uskrsa, Božića, Rokova, zatim sendviči i čaj iz termosice, kolači i torte, krafne s tri zrna graha, a koja smo tražili na blagoslovu kuće za Tri kralja, pa hodočašća, ukrašavanje crkve, koja se i dan danas lijepo ukrašava (s. Justina ukrasi pa župnik objavi na statusu), zatim trčkaranje po sv. Blažu, druženje u vrtu samostana. Potvrda su zaista da danas radite i da sestre otkrivaju ljubav i Isusov lik na licima mnogih ljudi koji su bili na različite načine povezani uz župu i uz vaš samostan ovdje ili u Remetama, a i drugim mjestima gdje ste bile. Dobro je danas u zahvalnosti se prisjetiti, a ne samo na sprovodima sestara, što isto dolazi, ali je dobro reći danas hvala. Vremena su se promijenila, sestre uz Božju pomoć i brojčano stanje, koje baš i ne ide u prilog, ali nikad se ne zna, žele i dalje da Isus raste u dušama čovjeka ma koliko on ima godina.

Htio sam vam u ovaj jutarnji sat ovoga dana izreći hvala vama sestrama za sve što ste činile, što činite i što ćete činiti. U užurbanosti našeg vremena vrlo često zaboravljamo zahvaliti jedni drugima, a čovjek voli ponekad čuti hvala kao potvrdu da nešto dobro radi kao i poticaj da to nastavi još bolje raditi, u tom smislu hvala vam za sve što ste učinile.
Spomenuo sam da je ovo razmišljanje strukturirano kao i molitva, želim s vama, drage sestre, i dok slavimo današnji blagdan, i dok vam ga od srca čestitam, moliti za vas i na vaše osobne i zajedničke nakane. Molim vam svima snage da i dalje u našem stoljeću autentično živite karizmu Družbe. Mnogo se ovih zadnjih godina govori o novoj evangelizaciji i sinodalnosti, što bi one trebale biti, koji su im putovi ostvarivanja. Upravo u autentičnom, svjesnom i radosnom življenju karizmi družbe, ova Družba može dati odgovor što i kako u novoj evangelizaciji i sinodalnosti. Molim da sestre svojim životom i svjedočanstvom pokažu i dokažu svima u Crkvi da se i u redovništvu može živjeti i graditi Isusova zajednica Crkva na dobrobit samih sestara, ali i svih članova naše Crkve. U ovu molitvu uključujem molitvu za nova duhovna zvanja u vašoj Družbi. Duhovna zvanja su dokaz Božje ljubavi i želje da se njegovo Evanđelje širi i preko određene redovničke zajednice. Molim drage sestre da Evanđelje dalje bude vaš život unatoč mnogim izazovima i ponudama današnjice, a onda preko vašega, neka bude prihvaćeno u životima mnogih s kojima se susrećete i to svakodnevno. Mnogo se toga danas nudi za osmišljavanje života, a kvaliteta im je upitna. Svima nam je u Crkvi graditi i raditi da svi osjete, dožive da je Evanđelje zaista Riječ života za život. Molim da se ne umorite biti bližnje u ljudskim životnim, tjelesnim i duhovnih potrebama.
Molim za sve Vaše susestre kojih više nema i koje počivaju u nadi uskrsnuća. I na kraju u molitve želim uključiti svaku sestru s njenim molitvama, nakanama, poslanjem, djelovanju u Družbi i izvan Družbe, od one u kuhinji, na bolesničkom krevetu, u sobi, do one na župi i na fakultetu. To su moje molitve i zahvalnosti za ovaj lijepi blagdan vaše Družbe. Amen.“

Na kraju svete mise, predslavitelj je uputio završne misli:
„Čestitajući vam blagdan bl. Majke Alix Le Clerc, želim svako dobro i pomlatka da može dalje ova Družba živjeti i rasti u Crkvu, u Božjem vrtu. Zazovimo Božji blagoslov da nas Bog čuva i prati u sve dane našega života.“
S. M. Zrinka Šestak, vrhovna glavarica, zahvalila je predslavitelju ovim riječima:
„Dragi Josipe, zahvaljujem ti što si se prisjetio nas u svojem djetinjstvu i svojoj mladosti što si i nas vratio u one lijepe dane, a ni ovi nisu manje lijepi, neka nam dragi Bog podari da nam bude lijepo i dobro. Hvala ti.“