A taj zdenac pun je, iz njeg voda teče, žuborkom žubori, pjesmu pjeva tihu,
to je srce moje što oduška daje radosti i boli u nemirnom stihu.
Srce moje slušaj, odsad sretno pjevaj, nek tvoj romor bude Marijina pjesma,
beskrajna i nježna, zanosna i sveta, moje srce malo, Marijina česma.

Sad bih i ja, Majko, isto tako htjela posvetiti Tebi jedan zdenac mali
što napaja bašču usred mojeg sela, da bi i njeg, Majko, Marijinim zvali.

Sestra Bogdana Vuković.

Stihove je uglazbio Sretan Bogdan, a pjesmu je otpjevala Jasna Zlokić.

Video zapis

Pođi u osamu,
Nemoj u grču slagati sve
Do posljednjeg praha i zadnje mrvice.
Pusti, dobro je.

Ne trebaš do u nedogled pratiti
Korake nesigurne i buntovne.
Pusti, dobro je.

Neka i šume i drveća imaju svoj hod,
Svoj pjev i noćnu tišinu.
Pusti, dobro je.

Svaka će rana kad-tad zacijeliti,
Posijano sjeme izniknut će usprkos svega.
Pusti, dobro je.

Pusti …
Pusti, Dobri je!

Nek' On razriješi čvorove briga i sumnja,
A ti otpusti umorne misli i želje,
pođi u osamu i otpočini malo.
Dobro je.

s. Martina Koprivnjak

Tako je dobro

zakloniti srce

i misli

i život

u sjeni Raspela.

Tamo bih milosrđu Tvome

Bože,

vijence pohvale plela.

s. Fides Vidaković, SNG

Netko mi nedavno na moj upit reče: Ljubi. 

Zatim ušuti. 

Ja otada ljubim. 

Al' šutjeti ne mogu.

Sve mi se na dobro okreće.

Puno mi je srce sreće.

I dalje tako radim – Radim i sadim.

Plodove će treći brati.

Al' ja na ovom putu neću stati.

ON DOLAZI

Tražeći tihi kutak slušala sam užurbane korake,

promatrala navorana čela,

pamtila mutne oči znajući da će On doći.

On dolazi da užurbane korake,

navorana čela, mutne oči,

preobrazi u Badnjoj noći.

NOVI ŽIVOT

Gledah danas u zoru sunce kako se rađa.

Gledah njegovu muku dok u luci stajaše mirno,

mirno i tiho jedna lađa.

Al' nebo je bilo tako spremno da primi radost dana,

pratilo tako je snažno, život, rađanje novoga dana.

Ta, mirna lađa krenut će iz luke ove.

Krist, Sunce neodoljivo zove.

Ta luka, utočište nije tvoje,

Baci okove svoje i počni ploviti.

Kamo...?

U život novi.

Lađo, radosno plovi!

SUSRET

Sretoh Te

kad se najmanje nadah.

Upisan ćeš ostati u biću mom;

more obrubljeno ljubavlju!

Jer, sretoh Te,

sretoh zauvijek!

Kad mine bijeli dan
i suton zemlju
prekrije plavi,
tada se u srcu,
malenom srcu mojem,
tiha čežnja javi:

Zagrlit duše sve,
što srce
pune mi srećom,
i vratiti
ljubav im vjernu,
ljubavlju
većom,
sve većom...

TIHA PATNJA

U kapima
oblak plače,
u gromu se munja ljuti,
samo zemlja,
dobra zemlja,
u bolu u patnji
šuti...

I bol njena
zlatom rodi,
šutnja pjevom
žitnog vlaća.
Podnesena patnja
tiha,
nebeskim se
KRUHOM plaća...

TI SI

Ti si slatki smiraj
nakon žudnje duge,
na osmijehu Tvojem
presahle su tuge.

Ti si ona ljubav
što mi bitak pali,
sve ljepote svijeta
bljesak su tek mali...

Rana Tvoga Srca
moj će zaklon biti,
zauvijek ću u njoj
svoju dušu skriti.

U sjaj Tvojih zjena
moj će život zaći...

U Tvojoj će Luci
moja mala lađa
pristanište naći...

SKRŠIO SE

Skršio se jarbol gordi,
odnio je vjetar jedra,
al' još uvijek nadu, ljubav
kriju moja topla njedra.

Čamac mali jošte plovi,
Lik Tvoj na njem bijeli blista,
SRCE Tvoje Zvijezda sjajna,
kompas vjerni – ljubav čista.

Ne bojim se vih'ra, mraka,
jedna ruka znam da vodi
mali čamac duše moje.
On sigurno dalje brodi!

Skršio se jarbol gordi,
odnio je vjetar jedra,
al' ne skrši ljubav vjernu
koju kriju moja njedra!

U šutnju skrivam vatre nedogorene

i odlazim s puno bola

u posljednjem rađanju ljepota.

Nad čelom lebdi sabranost,

u očima brane zaustaviše bujicu

a ruke vjeruju,

vjeruju

bez sunca

i nose okove potočnica.

Plačite grlice

sa srpanjskim zvukovima,

nad kolijevkom nema više

milovanja.

Plačite

nad garištima

osamljenih

ljubavi.

PUSTI SVE PRIJATELJU

Tako si mnogo novih misli prosuo

u me

željom

da tebi napišem pjesmu

i mislim

čega li je srce tvoje bilo puno u tom času?

Je li sunce bilo s tobom

ili si sam sa svojim zvijezdama,

koliko je krvi proliveno cestom

pokraj rijeke?

Možda si htio pričati o svojoj maloj ljubavi;

tko li se sve susreo u tvojim očima,

imaš li koga nježnog na tvom dlanu,

ili su pokopali sva tvoja nadanja?

Znam,

ima ljudi koji neće dopustiti da se odmoriš,

koji će tražiti da ispereš mnogo toga

dragog

sa obala.

Pusti sve prijatelju,

projuri bjelinom svoga auta

pokraj šuma svih ovih priča

Kroz visibabe i jaglace,

s onu stranu planine

Sunce blješti

a Izvor je dubok i čist toliko

da njegova svježina može zasititi

sve beskraje

žednih!

SUSRELA SAM TE

Susrela sam te rasutog

puteljcima,

more je šaputalo svoju noć

I nemir;

ne znam da li te bogatstvo jeseni

poklonilo meni,

ili ćemo

siromašni proći

jedno pokraj

drugoga?

POSTOJI JEDNO SRCE

Postoji jedno srce

koje se natapa krvlju

grickajući

prolaznosti dana.

Postoji neko srce

kojega ljudi ne podnose,

jer je hrabrost.

Postoji neko srce

što vječno drugima pjev

a samo

u trnju se kupa.

Postoji

Jedno

Srce...

Miru i uviru moj,

smirenje duše moje.

Isuse mira, dođi!

Uđi u moj hod, umor i san,

u buku i radni dan,

u igru djece i raspjevanu mladost,

u proljeće i jesen života mog,

u molitvu Crkve i žrtve monaha.

Isuse,

neka dođe

Tvoje Kraljevstvo mira i ljubavi!

SAMO ON

Samo vjeruj i ne daj se smesti,

Samo je jedno potrebno i to učini prvo,

Samo jedan postoji i k Njemu idi,

Samo jedini On je Svemoguć,

zato te prvi i zove.

Samo On te uvijek čeka,

još stoji tu dan i noć svu.

Proći će ove oluje i zime,

On ti neće zaboraviti ime.

Samo On te tako mnogo voli,

da i rana što ga vječno boli,

i krvari stalno,

zacijeliti neće

dok Otac ne vidi

i ne okusi dio tvoje sreće

KRISTE

Polovica čestice bijele

utažuje glad

dane cijele.

Moje usne

još su vrele

opojene Tvojom Krvi.

Kapao je izvor.

Svježe kapi rose

umile su zoru.

Dlan ispružen

čekao je dan.

Križ nositi treba

a ubavome zijelu poklon –

komadić s neba.

TVOJ TRAG

Spustio si se se na koljena,

Gospodine.

prstom ostavljaš trag,

Pismo u pijesku;

„Što napisah, napisah!“

Čuje se muk,

pitanja,

i svi traže Tvoj pogled.

Jedan po jedan odoše,

svi...

Minula su stoljeća,

karavane prošle,

a Tvoj trag je ostao

i vječno ćeš čuti taj refren...

Dođite k meni svi!

Dobri, Ti jedini znaš kako si to učinio.

Išla sam ulicom sjetna i smirena

jedne obične večeri,

udišući svakim korakom molitvu i vapaj,

kad osjetih da mi je žilama počela teći,

kao mlaz svježe krvi,

snaga života

jaka i puna

mirna a uznemirujuća.

Oči mi se ispuniše toplinom

koju sam željela pokloniti svakome

tko je u njih pogledao.

Mojim si pogledom milovao ulice, stabla, ljude.

Sve je bilo tiho i svečano,

ispunjeno smislom i milinom.

Duboko u srcu poželjeh cvijet:

lijep i krhak, nježan i vječan.

Cvijet u kojem bi bila sva Tvoja Ljepota,

toplina i blizina.

Mirom Tvojim ispunjena,

nisam bila tužna kad mi na kraju puta

ruke ostadoše prazne,

jer kud god bih pogledala

nigdje nije bilo takvog cvijeta.

Tek sam ga srcem,

slutnjom i čežnjom dotaknula,

odsanjala, i od Tebe primila.

Začudo, ipak sam ga u sebi imala

poklanjajući ono

što sam od Tebe željela primiti.

Je li to proljeće u meni?

Je li to život kojeg sam tako gladna i žedna?

Da, Tvoje je milosrđe sišlo k meni,

nastanilo se u posudi praznoj i krhkoj.

Kao u grobu u zoru Uskrsnuća

u meni si zapalio svjetlo

jače od beznađa

snažnije od daha smrtnosti.

NIJE LI GORJELO SRCE U NAMA?!

Gospodine ti znaš kako je lijepo živjeti s ljudima čije srce gori!

«Zapaljeni» ljudi imaju ideje, želje, planove,

snagu da ostvare ono što sanjaju u svom životu.

Oni imaju tople oči i sućutno srce za nevolju koju vide i

kojoj žele pružiti nešto od topline svoga srca.

Po njima svijet i danas može biti lijepo mjesto,

toplo gnijezdo u kojem i mladi ptići ljudskog roda

mogu sigurno rasti i učiti letjeti.

Kako do zapaljenog srca doći danas?

Čini mi se da se Isus od dana svoga uskrsnuća nije promijenio,

ali bismo mi mogli od dvojice učenika štogod naučiti.

Bili su umorni od razočaranja, tužni, sami.

A onda im se pridružio čovjek.

Čovjek. Običan, nepoznat, stran.

Bio je pun života, pun pitanja, ali i odgovora.

Njegov je život zapalio srca tužnih i razočaranih učenika

koji nisu više znali što bi počeli sa svojim životom.

Kako je dobro što i danas Isus želi doći do onih koji ga trebaju,

pa im postavlja životna pitanja,

a srca užiže mudrošću koja ulazi u dušu skoro neprimjetno.

Kako je dobro što i danas u Crkvi ima onih koje On poziva

da to svoje zapaljeno srce slijede cijelim životom,

da mu se prepuste da ih ono vodi. 

A srce, od Uskrsloga zapaljeno,

vraća se uvijek iznova braći koja su tužna i zaplašena,

nosi im svjetlo i radost koju je u susretu sa Uskrslim upilo u sebe.

Uskrsli se od dana uskrsnuća nije promijenio.

Jednako dolazi, nudi svoja pitanja, odgovore, svoju prisutnost.

A umornih i razočaranih nije ništa manje nego u Njegovo vrijeme.

Plamen Isusove ljubavi čezne da zapali srca,

da od njih učini luči koje će svijetliti braći i sestrama.

Vrijeme je da otvorimo oči srca,

da ga prepoznamo dok s nama lomi kruh našeg svagdanjeg života

i da svoja srca prepustimo plamenu njegove ljubavi.

Kako je lijepo živjeti s onima čije srce gori!

Osjećam li u sebi toplinu i milinu Njegove Riječi i želju da ga donesem drugima?

Vjerujem da i danas Isus dolazi i zove.

Kako mu ja mogu odgovoriti?

POGLED

U nizu dana koji se izmjenjuju donoseći sunce i kišu, vjetar i oblake, očima milujemo svijet istražujući nove ljepote koje se svake godine iznova u čudu života događaju i čine da zastane dah od snage, upornosti života. Ono što je prošla zima pokrila sivilom i prividom umiranja proljeće je iznova probudilo.

Spokojan je pogled kojim promatrajući svijet oko sebe razumijemo da se život nezaustavljivo probija i obnavlja jer sve teče po prirodnim zakonima koji su dobri i koje je u svaki djelić prirode upisao Netko tko nas voli i sve je za nas stvorio.

Tek što se zagledamo u svijet ljudi, događanja, u sve ono što nam je ponuđeno u slikama i riječima koje nas odasvud preplavljuju, nestaje našeg spokoja i tjeskoba se šulja u misli i srce.

Puno je toga  promijenjeno u svijetu ljudi od dana kad je Dobri s ljubavlju udahnuo svoj dah u svoje stvorenje i postavio ga posred vrta koji je za Čovjeka načinio. Povjerio mu je da surađuje na djelu stvaranja, ali se Čovjek usuđuje dirati i u zakone po kojima se izmjenjuju zime i proljeća ljudskog roda, u ritam rađanja i smrti.

Dirnuo je i u tkanje od kojeg je satkan, u niti od kojih ga je Otac s ljubavlju satkao. Sa zebnjom očekujemo hoće li se ubuduće proljeće uopće dogoditi, ili će neka žarka svjetlost proizvedena ljudskim umom spržiti i korijen i grančicu na kojoj trebamo stajati.

Da, tjeskoba i beznađe htjeli bi biti gospodari nad nama.

A onda, umorni od straha i željni života usmjerujemo pogled srca u Srce koje je s nama i u današnjem trenutku i podsjeća nas da je Bog: Prisutni, Dobri, Otac i Majka, i da ne ostavlja one koje je s ljubavlju rodio.

Kao što se znamo zagledati se u dragu osobu i s nježnošću reći: «Srce si!», isto tako smijemo se odmoriti promatrajući u sebi i oko sebe Božje djelovanje, koje tiho i uporno pobjeđuje beznađe i želi nas voditi putem prema sebi.

I zato, dok budemo očima srca pronicali u dobrotu i prisutnost Božju, zahvaljujući za ponuđenu ljubav i blizinu, zagledajmo se u Njega i zahvalno mu recimo: «Hvala ti što me voliš! Srce si!»

PUT SRCA

Vjerujem da je dobro biti na putu.

Ići, napredovati,

mijenjati vidike i

imati pred sobom cilj.

Vjerujem da je biti na putu ujedno i dio cilja.

Dobro je imati hrabrosti biti na putu,

ne željeti da se već jednom stane,

da završi neizvjesnost.

Dobro je ići prema drugima, s drugima, za njih.

Ali je dobro imati i stalne pratitelje,

pomoć na putu za dane kad se korak umori,

kad oči ne raspoznaju svoj put među mnogim drugima.

Dobro je imati svjetionik:

svjetlo pred sobom i u sebi.

Srce je svjetionik.

Srce Božje preda mnom i za mene,

srce moje u meni,

kao luč upaljena Njegovim svjetlom.

Gledam Njegovo Srce.

Pokušavam razumjeti zašto je probodeno,

zašto izručeno nama u beskraju ljubavi:

do zadnje kapi krvi.

Htjela bih tom vatrom ljubavi biti zapaljena,

tim plamenom vođena, tom snagom obdarena.

Tada moj put ne bi nikad bio neizvjestan,

nikad uzaludan.

Put za Srcem, i sa Srcem, vodi kroz bol i krv,

kroz opraštanje i predanje, kroz ljubav do kraja.

Vodi sigurnim putem kojim je prošao Čovjek Srca:

putem od Boga k ljudima, od ljudi natrag Bogu.

Na putu želim biti,

na putu Srca.

Kap po kap

Kap po kap vrijeme protječe.

Svaka se kap zrcali ljepotom dara.

Obdareni smo vazda

oblacima i vedrinom,

blizinama i samoćom,

riječju i tišinom.

A mi žeđamo uvijek više, uvijek dublje.

Žeđamo za brzacima vode,

za spokojnim lahorima u tihe večeri,

za hridima koje od oluja štite,

za plodnim brazdama u koje bismo život s radošću posijali.

Žeđamo za dušom u sebi i u drugima,

za dječjim očima bistrim poput planinskog potoka.

Vazda žeđamo,

a voda života pored nas tiho protječe.

Hoćemo li je danas, čistim okom,

u sebi i oko sebe ugledati?

Hoćemo li usne žedne za gutljaj života otvoriti?

Hoćemo li ruku daru pružiti?

Ljubav je Božja preobilna

i neprestano za nas i prema nama

poput žive vode dotječe.

Tek da nam je lišće i suhe trave s putova duha ukloniti,

pa da voda poteče u živo središte

i tamo žednu dušu natopi.

Kap po kap.

ZLATO MUDROSTI

Neki ljudi vole jesen više od drugih godišnjih doba. Bogata je. Zrelo sunce grije i daje zlatno crvenu boju lišću koje u posljednjem plesu pada na tlo.

Sag od lišća svojom mekoćom odmara naše korake.

Jesen nas zove da se radujemo s prirodom koja rađa svoje plodove.

Vinogradi svojim slatkim plodovima obećavaju vino koje veseli srce čovječje.

Riječ Božja nedavno je progovorila o vinogradu koji je narod Gospodnji.

Narod odnjegovan da donese rod, ali Narod postade izrod. Donio je ne rod, nego izrod.

Važno je dati rod, jer je to u prirodi svega što živi: da raste, zrije, rodi.

I čovjek kojeg je Bog zasadio u ovu zemlju pozvan je rasti i zreti.

Zrele ljude ne prepoznajemo po srebrnim pramenovima kose,

nego daleko više po mudrom oku, strpljivoj duši i sućutnom srcu.

Naše bake i djedovi, naši roditelji obilato su nas obdarivali tim blagom.

Koliko su nas puta svojom mudrošću zadivili, strpljivošću potakli a sućutnim srcem pružili nam utočište.

Jesen je. Zlatna jesen.

Poziva i nas da se potrudimo oko zlata mudrosti u sebi i da posijemo strpljivost i milosrđe oko sebe.

KRIST KRALJ VLADA, KRIST POBJEĐUJE ...

I šutnja i riječ mogu izricati isto:

čovjeka čovjeku, čovjeka Bogu i Boga čovjeku.

Od svih riječi ponekad mi se šutnja pričinja rječitijom.

Nijemo promatram svijet i ljude čudeći se što se događa.

Pitam se varaju li me oči ili se varaju oni koje promatram.

Dani su kraći, noć je duža pa poželim da više svjetla padne u moje misli i rasvijetli stvarnost sve do srži, onako kako Otac želi da je vidim.

Jesu li neke bezvrijedne i lažne veličine zasjele na prijestolja ljudskih srdaca?

Kamo odvedoše čovjeka njegova blještava dostignuća?

Zašto jedni drugima ponavljamo obećanja sreće i uživanja, lagodnog života i novog vremena?

Kako će mladi među mnoštvom ponuda pronaći ono što donosi pravi život i kako će pronaći snagu da prigrle i teške, a potrebne stvarnosti svoga života?

Ponekad mi se čini da je današnji svijet kao dijete koje bi se željelo nasititi samo slatkim kolačima bez obične hranjivosti kruha sa korom koja je tvrda ali zdrava.

Kao što noć zove zoru tako i tamne sjene današnjih dana dozivaju Svjetlo.

Nejasnoće naših misli i koraka poput pruženih ruku traže sigurno vodstvo Božje ruke.

Svako iskreno traženje dovest će nas do prijestolja na kojem Krist, žrtvovani Jaganjac, Uskrsnuli, Prvi i Posljednji kraljuje i privlači nas u svoje kraljevstvo pravde, ljubavi i mira.

Kao i u dva tisućljeća dugoj povijesti nakon njegova uskrsnuća

On vlada sada i u vjekove.

s. Martina Koprivnjak

Budi sunce, budi svjetlo

Danas je jedan grad

pjevao i plesao

igrao se i smijao

na svojim ulicama

u licima i srcima ljudi

obasjanih svjetlošću i toplinom.

Promrzli i tužni

Svoja su tijela izložili

Kao cvijeće na prozorima,

Ko bilje u vrtovima,

Dodiru koji toplinom miluje

Svjetlosti koja život budi.

Danas je i moje srce

pogođeno neopisivim darom

povjerenja i obnovljenih nada

snagom za kretanje na putove

koji vode prema drugima

izvan vlastitih granica.

Nedjelja je.

Dan uskrsnuća.

ZVAO SI ME

U svijetu bijah
i ljubav tražih...
Al' nađoh mnogo ljudi
s istim ciljem.

Odlučih tada
sestrom svima se zvati,
i umjesto da tražim ljubav –
hoću ljubav dati

MOLITVA

Ugrabi me između svih ruku
koje se prema meni pružaju...

Povedi me između svih putova
koji me zavodljivo čekaju...

Osami me usred svih iluzija
koje se varljivo nuđaju...

Osiromaši me posred svih bogatstava
koja se sama preporučuju...

Oslobodi me i dovedi do istine.
Ujedini me sa sobom, Istino.

NADA

Roditi osmijeh
kroz bol i suzu.

Roditi pogled
kroz oprost i šutnju.

Roditi ruku
kroz grč i muku.

Roditi sebe
dok rađaš druge...

Koje li radosti umiranja!

TVOJ ŽIVOT

Tvoj je život izronio
iz topline ljubavi,
iz ljepote darivanja,
iz smjelosti nadanja.

Gdje si bila prije nego li te
dozvala čežnja?
Gdje si bila prije nego li te
obasjao dan?

Tko li te dade nama,
tko li te oblikova
dok smo te mi još samo slutili?

Dođi, budi s nama
I uvedi nas u svoju tajnu!

Dođi, budi naša
i vodi nas Onome
koji nam te darovao!

POVEO SI ME

Poveo si me na put

bez štapa i torbe.

Poveo si me da budem uza Te:

da te primam u svoje oči,

da te puštam u svoje uši,

da te upijam u svoje srce.

Poveo si me i dao mi

svoju Riječ  za snagu i oružje,

svoga Duha da me naprijed pokreće,

svoje Tijelo da me nebom dotiče.

Nisi mi rekao kamo,

nisi mi rekao kako.

Rekao si samo da pođem za Tobom;

da ne tražim gnijezda i jazbine,

da ne gradim kuće i utvrde,

da ne stječem blaga za hrđu i moljce...

Nego da oči punim svjetlošću,

da srce nastanim ljubavlju,

i da svoje ruke prepustim darivanju.

I da idem...

Da idem sa svima

ne izdvajajući nikoga.

Da Te darujem svima

ne zadržavajuć  nikoga.

Poveo si me da budem s Tobom

kako bi mnogi mogli biti više Tvoji.

Poveo si me da me ispuniš sobom

kako bi mnogima mogao darovati sebe.

Obavijena putanjama
svoga hoda

ugledah zvijezdu;

u bratu

Čovjeku

i prepoznah put

do Tebe,

do sebe.

Blizina

Na zidovima sjećanja
vise slike mojih
nadanja.

ŽIVE.

Ruku Tvoju
prepoznajem
u koracima
svojim.

Koracam,
otkupljena
Tvojom blizinom.

Dom

Zastajem polako
na Putu
u susret mi dolaziš Ti
sebe mi daješ
Tijelom svojim.

Ćutim te dugo
u srcu svom;
ovdje ti spremam
najljepši dom.

U licima
prolaznika
susrećem
Tvoje
lice
s
očima
koje
čekaju
moju
ljubav..

Veseli se

Piano, piano, piano - započinje pjesma u našoj župnoj dvorani u Osijeku.

Izmjenjuju se djela Šutala, Händela, Martinjaka, Lešćana, Dugana, Galetića, Pasaričeka, …

I forte, i fortisimo, pa opet: piano, piano.
Cijela sopranska dionica, pa alti, pa zajedno…
Zatim tenori, basi, pa svi…

Zvuči prelijepo, ali prema dirigentici - s. Evici, još treba dotjerati.

Pogled mi pade na ruku susestre koja dirigirajući vješto ovladava glasovima.

Pokušavam slijediti ritam i odgonetnuti mjeru: dvodobna, trodobna, trodobna, četverodobna, pa opet trodobna. Pauza! Forte, pa piano.

Zanos sa lica šezdesetak pjevača preslikava se na moje lice. Mladi i stariji. Na kraju dana. Iscrpljeni od obveza. U zanosu stvaranja za njih i Njega.

Ja ćutim. Ćutim pjesmu s njenom dubinom. Osjeća se njihova radost zbog ostvarenja sklada.
Obuhvaća nas Onaj kojemu hrlimo ususret.

Ljudi se raduju zbog onoga što primaju i što daruju. Sestra (znojno)uspijeva izvući njihov maksimum. Bože moj, koliko je ovo ljekovita molitva za sve nas koji se ovdje sastajemo.

Nedavno su na susretu biskupijskih zborova u Valpovu bili osobito zapaženi i pohvaljeni od strane vodećih glazbenika i Organizatora.

Krešendo je! Ponovno sam samo u pjesmi.

Promatram njihova lica kojih živote polako upoznajem. Usuglašava se pjesma sa hodom svakoga od njih.
Još jedno gromoglasno odobravanje i podijeljena radost.

Neizostavna je jedna partija tenisa i spontanog druženja. Ovdje se još bolje upoznaju oni što '' skladno zvuče ''.

Piano, piano,
odlazimo
ispunjena srca
u čekanju.

'' Veseli se! ( soprani i alti )
Veseli se! ( tenori ) Veseli se, Majko Božja! (basi i SVI ) ''
Piano, piano,
jer Ti dolaziš.

U susretu

Rasipni sin

U zjenama

nosiš

tišinu
čekanja
svog rasipnog
sina.

Koraci
njegovi

iz daljine

proplakuju
ti
oči
radošću.

Evo me
u
Tvom
zagrljaju.

Isus:
ime i znamen,
čežnja i plamen,
slutnja i amen!
Srce mi kamen!

Isus:
daleko i blizu,
u biser nizu,
i sunca trak,
i zore zrak,
čežnja i plamen!
Srce mi kamen!

Isus:
ljubav bez mola
u času bola,
šutnja bez daha,
drhtaj bez straha,
čežnja i plamen!
Srce mi kamen.

MOJA MAJKA

Fiat – pjesma mala, tama usred dana.
Led k'o biser bijeli pao mi na dlan.
Cvijet i trava, sve je klonulo bez daha.
Slapovi se muka spustiše k'o san.

Tako je počeo
život moje majke:
borba za pupanje u proljetni dan,
grom za gromom, munja,
mraz, plač cvijeća, tama.
Slapovi se boli spustiše k'o san.

Ja ne pitam zašto,
zašto zvijezde gasnu?
Grlim, vjerom grlim i tamu i led,
gorčinu i munju, grmljavinu glasnu.
Ja ne pitam zašto,
grlim, primam sve.

PASTIRU CIRKVE

Ti, ki navek misliš

kak drugim bi bilo bolše,
I vu srcu nosiš
vsih čemera naših boje,
kak duge sence ima živlenje tvoje!

Ti, ki muku trpiš
vu kesne vure i rane
za one ki navek nagliju,
i za one ki tak sporo hodiju,
kak fletna Ruka tke strplenje tvoje!

Ti, ki kričiš, šepćeš, mučiš,
da spasiš vse janjce i vuke
i čije suze gaziju vsi:
i oni pravi i hudi,
kak možna Sila vodi steze tvoje!

SVJETLO

Želiš li biti svjetiljka mala,
obasjaj pute,
staze i kute,
sva se istroši, izgori sama.

Želiš li biti plamen što gori,
utjehu krili,
toplinu širi,
dugine kose neka te nose.

Želiš li biti kapljica rose,
svježinu toči,
prkosi noći,
Bog će ti dati zvjezdane oči.

Prolazim dugom kamenom
cestom...
Uz plavetnilo neba
i žar srpanjskog sunca,
najednom zastah.
Agave dvije s onu stranu ceste,
blizanke zagrljene
jedrinom listova svojih,
odraz su nečujne pjesme.
Odupiru se buri,
da zajedno rastu
u sparini ljetnoj, suši.
Pogledom drugujem s njima...
I razmišljam.

Prije nego pođoh dalje
pomilovah okom agave,
blizanke žive u sjeni bora,
i spoznah: čovjek bez širine srca
težak je svima!
Korakom mojim odzvanja
duga, kamena cesta,
u sjaju sunca
i šum mora.

ĆUTIM PRISUTNOST BOŽJU

Dan se pod suncem blista.
More lagano šumi
povijest stoljeća naših.
Masline rodne granama srebre.
Oči moje ljepotu piju,
a misli, pod nebom modrim,
tako su vedre.
Tišina i miris smreke,
čempresa tamnih
svježinom dišu.

Ćutim prisutnost Božju,
stvaralačku, silnu.
I pjevam Hvale
za sklad čudesnih divota
neba i zemlje,
što čovjeku se nude,
da i po njima
otkriva tebe, Oče,
u ljubavi da zori
i radostan bude.

PROLJEĆE LISTA

Cakli se lišće
umiveno u kiši jutra.
Tek progledalo
i buja puninom svježine,
željno da krene.
U rumenilu jeseni kasne
zašuštit će lišće bolno,
prije nego svene.

Znam proljeće duše,
kad vrtovi njeni
umiveni vodom živom
radošću cvatu!
Zore pod križem,
u slobodi rastu!

LOPOČ U CVATU

U boji zore
rascvao se lopoč.
Iznad vode pjeva!

Danima traje,
ne vene...
I sja, kroz žegu srpnja,
u moje zjene.

O, Bože, silni!
Izvoru ljepota:
svemirskih visina,
zemlje i mora.

Sa vijencem lopoča,
razliven u cvatu,
živim Tvoju slavu.

DUGO TE VEĆ NEMA, MAJKO,
DA ME ČEKAŠ
NA NAŠEM STAROM KUĆNOM PRAGU...
A KAD DOĐEM
NAĐEM SAMO
PROZORE ZATVORENE
I VRATA KLJUČEM ZAKLJUČANA,
ALI POD PROZOROM UVIJEK ME DOČEKA
RUŽA BIJELA
RASCVJETANA.
UVIJEK SI MI, MAJKO, GOVORILA:
"SLOBODNO UBERI RUŽU
I PONESI JE SA SOBOM
U DALEKI I KAD-KAD OKRUTNI SVIJET,
ALI PAZI
DA UVIJEK OSTANE
POD PROZOROM NA RUŽI
BAR JEDAN CVIJET."
I MAJKE VEĆ ODAVNO
TAMO NEMA....
ALI KAD KUĆI DOĐEM
I OGNJIŠTU STAROM
PA MAKAR SAMO NA ČAS
OSTAVIM DALEKI MOJ SVIJET
POD MAJČINIM PROZOROM
JOŠ UVIJEK ME DOČEKA
JEDNA PROCVALA RUŽA
JEDAN BIJELI CVIJET.

MAĆUHICE NA GROBU MOJE MAME

ZAUSTAVIH SE NA TVOM GROBU, MAJKO,
JER KOD KUĆE ME VEĆ ODAVNO NE ČEKAŠ TI.
TUĐINAC NEKI
NAŠA OTVARA VRATA
I STOJI NA NAŠEM
STAROM KUĆNOM PRAGU.
TUĐA DJECA NAŠIM DVORIŠTEM TRČE
ČEKAJU DAR OD MENE
I NITKO DA MI KAŽE
KAO ONO TI NEKADA,
RIJEČ TOPLU, DRAGU.

ZATO ZASADIH MAĆUHICE
NA TVOJ GROB, MAJKO,
A ONE OTVORIŠE OČI
UPRAVO KAO NEKADA TI.
PA IZ CRVENIH LJUBAV VRIJE,
IZ BIJELIH SKROMNOST I BRIŽNOST,
IZ ŽUTIH ZAHVALNOST I PREDANJE....
I CIJELI TVOJ ŽIVOT
DOČARAŠE MI MAĆUHICE,
A BIO JE KAO I ONE
SKROMAN I TIH.

I PROMATRAJUĆI TAKO MAĆUHICE
ZABLISTA MI OKO,MAJKO DRAGA,
A SUZA JEDNA BISERNA
KLIZNU LAGANO NA NJIH.

PEPELNICA

SIVILO PEPELA
DOZIVA SVJETLO
NOVOG POČETKA.
SPOMENI SE ČOVJEČE
DA PRAH JESI,
ALI ZVIJEZDE SU TVOJE.
I PUT TI JE ZNAN
ZORA USKRSNUĆA TE ČEKA
A OD PEPELA
OSTAT ĆE SAMO
TRAG SIVI.

MOJA BAKA

BIJELA MARAMA
NA GLAVI
DVA TRI ORAHA
U DŽEPU
JABUKA U RUCI
ŠIROKI OSMJEH
I OČI PUNE SUNCA
UVIJEK ME ČEKALA
MOJA BAKA.

STARICA NA PRAGU