Preduskrsna duhovna obnova za redovnice u Zagrebu

U organizaciji Povjerenstvo za trajnu redovničku formaciju Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica (HKVRPP) u bazilici Srca Isusova u Zagrebu u nedjelju, 13. ožujka održana je korizmena duhovna obnova za redovništvo.
Program je započeo zajedničkim pjevanjem Večernjem, a potom je prigodni nagovor naslovljen „Posvetimo se Onomu što nas posvećuje" održao prof. dr. sc. Nikola Stanković, DI.
Uvodno je podsjetio na činjenicu, kako su se završetak Godine posvećenog života i početak Godine milosrđa vremenski djelomično, ali i stvarno preklopile.
To, valjda, i nije slučajno. Slučajnom pojavom držimo, naime, onu kojoj ne znamo dovoljan uzrok postojanja, a s druge pak strane, i po naravnom razumijevanju i po vjerskom uvjerenju, ništa se ne događa bez dovoljnog razloga – bilo da nalazi svoje opravdanje u skrivenim zakonitostima prirode, bilo u ljudskoj samovolji, bilo pak da sam Bog intervenira iz nama nedokučivih razloga. U svakom slučaju Božji promisao je dopustio da papa Franjo proglasi te dvije godine koje se barem u vremenskim okvirima donekle preklopile, rekao je.
Nadalje se osvrnuo na sam pojam „posvećeni život". 
Nema života koji nije nečemu posvećen – od lijenosti do veoma zauzete brige, nastojanja i rada oko nečega do čega nam je stalo. Dva su načina postojanja: posvetiti se onomu što nas izgrađuje i posvećuje ili pak onomu što nas razara i upropaštava. Treći zamislivi put je lijenost, ali on se slijeva i sjedinjuje s drugim. Tako ostaju samo dva puta, odnosno, jedan je Put, a drugi je bespuće - ne vodi nikamo nego u propast. Nisu se uzalud Isusovi sljedbenici u ono vrijeme zvali Oni od Puta, naglasio je Stanković.
U ovoj prigodi se dotaknuo i redovničkih zavjeta koji „ne smiju značiti trokut ljudske ćoškaste komunikacije, ograničenja i zatvorenosti nego upravo tronožac na kojem počiva ljudska i redovnička sloboda – sloboda onih koji teže prema savršenosti".
Ako je u redovničkoj zajednici sve jasno i prozirno, ili što je jasnije i prozirnije, mnogo će se lakše održavati i siromaštvo i poslušnost i čistoća. Što je manje jasnoće i prozirnosti, život po zavjetima imati će manje šanse. Naravno, od zajednice se ne može stalno samo dobivati – valja i pridonositi zajednici pod raznim vidicima, a najviše će joj se pomoći ukoliko se sam redovnik učini redovnikom i redovito živi po pravilima zajednice transparentno. U uređenoj zajednici moguće je uredno i redovito živjeti redovničke zavjete, podsjetio je, te se u nastavku detaljnije osvrnuo na svaki od zavjeta.
Nagovor je zaključio riječima „redovnik se ni s kim ne natječe osim sa samim sobom i povjerenim mu talentima i mogućnostima. Mora gledati kako je iskoristio svoje darove. A drugi pak ima svoje darove. Jedino mjesto gdje uspravni i ispravni redovnici rastu jest zajednica zasnovana na ljubavi, razumijevanju i povjerenju. Redovnik je nezaštićeno biće, gol i bespomoćan kao Isus u Betlehemu. Samo ga ljubav njegove zajednice može spasiti. Čuvajmo jedni druge pa će i Bog čuvati naše zajednice! Tako zavjeti neće biti u začaranu krugu. Posvetimo im se pa će oni posvetiti naš život! Ako tako budemo radili, zaista će biti istinske radosti (ne tek otkačenog veseljai). Bit ćemo zahvalni za svoju prošlost, u nadi ćemo iščekivati budućnost, a sadašnjost ćemo živjeti s velikom ljubavlju.

IKA