s. M. Martina Koprivnjak

TI ZNAŠ GOSPODE ...

Dobri, Ti jedini znaš kako si to učinio.

Išla sam ulicom sjetna i smirena

jedne obične večeri,

udišući svakim korakom molitvu i vapaj,

kad osjetih da mi je žilama počela teći,

kao mlaz svježe krvi,

snaga života

jaka i puna

mirna a uznemirujuća.

 

Oči mi se ispuniše toplinom

koju sam željela pokloniti svakome

tko je u njih pogledao.

Mojim si pogledom milovao ulice, stabla, ljude.

Sve je bilo tiho i svečano,

ispunjeno smislom i milinom.

 

Duboko u srcu poželjeh cvijet:

lijep i krhak, nježan i vječan.

Cvijet u kojem bi bila sva Tvoja Ljepota,

toplina i blizina.

 

Mirom Tvojim ispunjena,

nisam bila tužna kad mi na kraju puta

ruke ostadoše prazne,

jer kud god bih pogledala

nigdje nije bilo takvog cvijeta.

Tek sam ga srcem,

slutnjom i čežnjom dotaknula,

odsanjala, i od Tebe primila.

Začudo, ipak sam ga u sebi imala

poklanjajući ono

što sam od Tebe željela primiti.

 

Je li to proljeće u meni?

Je li to život kojeg sam tako gladna i žedna?

 

Da, Tvoje je milosrđe sišlo k meni,

nastanilo se u posudi praznoj i krhkoj.

 

Kao u grobu u zoru Uskrsnuća

u meni si zapalio svjetlo

jače od beznađa

snažnije od daha smrtnosti.

 

 

 

NIJE LI GORJELO SRCE U NAMA?!

Gospodine ti znaš kako je lijepo živjeti s ljudima čije srce gori!

«Zapaljeni» ljudi imaju ideje, želje, planove,

snagu da ostvare ono što sanjaju u svom životu.

Oni imaju tople oči i sućutno srce za nevolju koju vide i

kojoj žele pružiti nešto od topline svoga srca.

Po njima svijet i danas može biti lijepo mjesto,

toplo gnijezdo u kojem i mladi ptići ljudskog roda

mogu sigurno rasti i učiti letjeti.

 

Kako do zapaljenog srca doći danas?

Čini mi se da se Isus od dana svoga uskrsnuća nije promijenio,

ali bismo mi mogli od dvojice učenika štogod naučiti.

 

Bili su umorni od razočaranja, tužni, sami.

A onda im se pridružio čovjek.

Čovjek. Običan, nepoznat, stran.

Bio je pun života, pun pitanja, ali i odgovora.

Njegov je život zapalio srca tužnih i razočaranih učenika

koji nisu više znali što bi počeli sa svojim životom.

 

Kako je dobro što i danas Isus želi doći do onih koji ga trebaju,

pa im postavlja životna pitanja,

a srca užiže mudrošću koja ulazi u dušu skoro neprimjetno.

 

Kako je dobro što i danas u Crkvi ima onih koje On poziva

da to svoje zapaljeno srce slijede cijelim životom,

da mu se prepuste da ih ono vodi. 

 

A srce, od Uskrsloga zapaljeno,

vraća se uvijek iznova braći koja su tužna i zaplašena,

nosi im svjetlo i radost koju je u susretu sa Uskrslim upilo u sebe.

 

Uskrsli se od dana uskrsnuća nije promijenio.

Jednako dolazi, nudi svoja pitanja, odgovore, svoju prisutnost.

A umornih i razočaranih nije ništa manje nego u Njegovo vrijeme.

Plamen Isusove ljubavi čezne da zapali srca,

da od njih učini luči koje će svijetliti braći i sestrama.

 

Vrijeme je da otvorimo oči srca,

da ga prepoznamo dok s nama lomi kruh našeg svagdanjeg života

i da svoja srca prepustimo plamenu njegove ljubavi.

 

Kako je lijepo živjeti s onima čije srce gori!

Osjećam li u sebi toplinu i milinu Njegove Riječi i želju da ga donesem drugima?

Vjerujem da i danas Isus dolazi i zove.

Kako mu ja mogu odgovoriti?

 

 

POGLED

U nizu dana koji se izmjenjuju donoseći sunce i kišu, vjetar i oblake, očima milujemo svijet istražujući nove ljepote koje se svake godine iznova u čudu života događaju i čine da zastane dah od snage, upornosti života. Ono što je prošla zima pokrila sivilom i prividom umiranja proljeće je iznova probudilo.

Spokojan je pogled kojim promatrajući svijet oko sebe razumijemo da se život nezaustavljivo probija i obnavlja jer sve teče po prirodnim zakonima koji su dobri i koje je u svaki djelić prirode upisao Netko tko nas voli i sve je za nas stvorio.

Tek što se zagledamo u svijet ljudi, događanja, u sve ono što nam je ponuđeno u slikama i riječima koje nas odasvud preplavljuju, nestaje našeg spokoja i tjeskoba se šulja u misli i srce.

Puno je toga  promijenjeno u svijetu ljudi od dana kad je Dobri s ljubavlju udahnuo svoj dah u svoje stvorenje i postavio ga posred vrta koji je za Čovjeka načinio. Povjerio mu je da surađuje na djelu stvaranja, ali se Čovjek usuđuje dirati i u zakone po kojima se izmjenjuju zime i proljeća ljudskog roda, u ritam rađanja i smrti.

Dirnuo je i u tkanje od kojeg je satkan, u niti od kojih ga je Otac s ljubavlju satkao. Sa zebnjom očekujemo hoće li se ubuduće proljeće uopće dogoditi, ili će neka žarka svjetlost proizvedena ljudskim umom spržiti i korijen i grančicu na kojoj trebamo stajati.

Da, tjeskoba i beznađe htjeli bi biti gospodari nad nama.

A onda, umorni od straha i željni života usmjerujemo pogled srca u Srce koje je s nama i u današnjem trenutku i podsjeća nas da je Bog: Prisutni, Dobri, Otac i Majka, i da ne ostavlja one koje je s ljubavlju rodio.

Kao što se znamo zagledati se u dragu osobu i s nježnošću reći: «Srce si!», isto tako smijemo se odmoriti promatrajući u sebi i oko sebe Božje djelovanje, koje tiho i uporno pobjeđuje beznađe i želi nas voditi putem prema sebi.

I zato, dok budemo očima srca pronicali u dobrotu i prisutnost Božju, zahvaljujući za ponuđenu ljubav i blizinu, zagledajmo se u Njega i zahvalno mu recimo: «Hvala ti što me voliš! Srce si!»

 

 

PUT SRCA

Vjerujem da je dobro biti na putu.

Ići, napredovati,

mijenjati vidike i

imati pred sobom cilj.

 

Vjerujem da je biti na putu ujedno i dio cilja.

Dobro je imati hrabrosti biti na putu,

ne željeti da se već jednom stane,

da završi neizvjesnost.

Dobro je ići prema drugima, s drugima, za njih.

 

Ali je dobro imati i stalne pratitelje,

pomoć na putu za dane kad se korak umori,

kad oči ne raspoznaju svoj put među mnogim drugima.

Dobro je imati svjetionik:

svjetlo pred sobom i u sebi.

 

Srce je svjetionik.

Srce Božje preda mnom i za mene,

srce moje u meni,

kao luč upaljena Njegovim svjetlom.

 

Gledam Njegovo Srce.

Pokušavam razumjeti zašto je probodeno,

zašto izručeno nama u beskraju ljubavi:

do zadnje kapi krvi.

Htjela bih tom vatrom ljubavi biti zapaljena,

tim plamenom vođena, tom snagom obdarena.

Tada moj put ne bi nikad bio neizvjestan,

nikad uzaludan.

 

Put za Srcem, i sa Srcem, vodi kroz bol i krv,

kroz opraštanje i predanje, kroz ljubav do kraja.

Vodi sigurnim putem kojim je prošao Čovjek Srca:

putem od Boga k ljudima, od ljudi natrag Bogu.

 

Na putu želim biti,

na putu Srca.

 

 

Kap po kap

Kap po kap vrijeme protječe.

Svaka se kap zrcali ljepotom dara.

Obdareni smo vazda

oblacima i vedrinom,

blizinama i samoćom,

riječju i tišinom.

 

A mi žeđamo uvijek više, uvijek dublje.

Žeđamo za brzacima vode,

za spokojnim lahorima u tihe večeri,

za hridima koje od oluja štite,

za plodnim brazdama u koje bismo život s radošću posijali.

Žeđamo za dušom u sebi i u drugima,

za dječjim očima bistrim poput planinskog potoka.

 

Vazda žeđamo,

a voda života pored nas tiho protječe.

Hoćemo li je danas, čistim okom,

u sebi i oko sebe ugledati?

Hoćemo li usne žedne za gutljaj života otvoriti?

Hoćemo li ruku daru pružiti?

 

Ljubav je Božja preobilna

i neprestano za nas i prema nama

poput žive vode dotječe.

Tek da nam je lišće i suhe trave s putova duha ukloniti,

pa da voda poteče u živo središte

i tamo žednu dušu natopi.

Kap po kap.

 

 

ZLATO MUDROSTI

Neki ljudi vole jesen više od drugih godišnjih doba. Bogata je. Zrelo sunce grije i daje zlatno crvenu boju lišću koje u posljednjem plesu pada na tlo.

Sag od lišća svojom mekoćom odmara naše korake.

 

Jesen nas zove da se radujemo s prirodom koja rađa svoje plodove.

Vinogradi svojim slatkim plodovima obećavaju vino koje veseli srce čovječje.

Riječ Božja nedavno je progovorila o vinogradu koji je narod Gospodnji.

Narod odnjegovan da donese rod, ali Narod postade izrod. Donio je ne rod, nego izrod.

Važno je dati rod, jer je to u prirodi svega što živi: da raste, zrije, rodi.

 

I čovjek kojeg je Bog zasadio u ovu zemlju pozvan je rasti i zreti.

Zrele ljude ne prepoznajemo po srebrnim pramenovima kose,

nego daleko više po mudrom oku, strpljivoj duši i sućutnom srcu.

Naše bake i djedovi, naši roditelji obilato su nas obdarivali tim blagom.

Koliko su nas puta svojom mudrošću zadivili, strpljivošću potakli a sućutnim srcem pružili nam utočište.

 

Jesen je. Zlatna jesen.

Poziva i nas da se potrudimo oko zlata mudrosti u sebi i da posijemo strpljivost i milosrđe oko sebe.

 

 

 

KRIST KRALJ VLADA, KRIST POBJEĐUJE ...

I šutnja i riječ mogu izricati isto:

čovjeka čovjeku, čovjeka Bogu i Boga čovjeku.

Od svih riječi ponekad mi se šutnja pričinja rječitijom.

Nijemo promatram svijet i ljude čudeći se što se događa.

Pitam se varaju li me oči ili se varaju oni koje promatram.

Dani su kraći, noć je duža pa poželim da više svjetla padne u moje misli i rasvijetli stvarnost sve do srži, onako kako Otac želi da je vidim.

Jesu li neke bezvrijedne i lažne veličine zasjele na prijestolja ljudskih srdaca?

Kamo odvedoše čovjeka njegova blještava dostignuća?

Zašto jedni drugima ponavljamo obećanja sreće i uživanja, lagodnog života i novog vremena?

Kako će mladi među mnoštvom ponuda pronaći ono što donosi pravi život i kako će pronaći snagu da prigrle i teške, a potrebne stvarnosti svoga života?

Ponekad mi se čini da je današnji svijet kao dijete koje bi se željelo nasititi samo slatkim kolačima bez obične hranjivosti kruha sa korom koja je tvrda ali zdrava.

 

Kao što noć zove zoru tako i tamne sjene današnjih dana dozivaju Svjetlo.

Nejasnoće naših misli i koraka poput pruženih ruku traže sigurno vodstvo Božje ruke.

Svako iskreno traženje dovest će nas do prijestolja na kojem Krist, žrtvovani Jaganjac, Uskrsnuli, Prvi i Posljednji kraljuje i privlači nas u svoje kraljevstvo pravde, ljubavi i mira.

Kao i u dva tisućljeća dugoj povijesti nakon njegova uskrsnuća

On vlada sada i u vjekove.

s. Martina Koprivnjak

 

 

 

Budi sunce, budi svjetlo

Danas je jedan grad

pjevao i plesao

igrao se i smijao

na svojim ulicama

u licima i srcima ljudi

obasjanih svjetlošću i toplinom.

 

Promrzli i tužni

Svoja su tijela izložili

Kao cvijeće na prozorima,

Ko bilje u vrtovima,

Dodiru koji toplinom miluje

Svjetlosti koja život budi.

 

Danas je i moje srce

pogođeno neopisivim darom

povjerenja i obnovljenih nada

snagom za kretanje na putove

koji vode prema drugima

izvan vlastitih granica.

 

Nedjelja je.

Dan uskrsnuća.

 

ZVAO SI ME

U svijetu bijah
i ljubav tražih...
Al' nađoh mnogo ljudi
s istim ciljem.

Odlučih tada
sestrom svima se zvati,
i umjesto da tražim ljubav –
hoću ljubav dati

 

MOLITVA

Ugrabi me između svih ruku
koje se prema meni pružaju...

Povedi me između svih putova
koji me zavodljivo čekaju...

Osami me usred svih iluzija
koje se varljivo nuđaju...

Osiromaši me posred svih bogatstava
koja se sama preporučuju...

Oslobodi me i dovedi do istine.
Ujedini me sa sobom, Istino.

 

NADA

Roditi osmijeh
kroz bol i suzu.

Roditi pogled
kroz oprost i šutnju.

Roditi ruku
kroz grč i muku.

Roditi sebe
dok rađaš druge...

Koje li radosti umiranja!

 

TVOJ ŽIVOT

Tvoj je život izronio
iz topline ljubavi,
iz ljepote darivanja,
iz smjelosti nadanja.

Gdje si bila prije nego li te
dozvala čežnja?
Gdje si bila prije nego li te
obasjao dan?

Tko li te dade nama,
tko li te oblikova
dok smo te mi još samo slutili?

Dođi, budi s nama
I uvedi nas u svoju tajnu!

Dođi, budi naša
i vodi nas Onome
koji nam te darovao!

 

POVEO SI ME

Poveo si me na put

bez štapa i torbe.

Poveo si me da budem uza Te:

da te primam u svoje oči,

da te puštam u svoje uši,

da te upijam u svoje srce.

Poveo si me i dao mi

svoju Riječ  za snagu i oružje,

svoga Duha da me naprijed pokreće,

svoje Tijelo da me nebom dotiče.

Nisi mi rekao kamo,

nisi mi rekao kako.

Rekao si samo da pođem za Tobom;

da ne tražim gnijezda i jazbine,

da ne gradim kuće i utvrde,

da ne stječem blaga za hrđu i moljce...

Nego da oči punim svjetlošću,

da srce nastanim ljubavlju,

i da svoje ruke prepustim darivanju.

I da idem...

Da idem sa svima

ne izdvajajući nikoga.

Da Te darujem svima

ne zadržavajuć  nikoga.

Poveo si me da budem s Tobom

kako bi mnogi mogli biti više Tvoji.

Poveo si me da me ispuniš sobom

kako bi mnogima mogao darovati sebe.