Proslava blagdana sv. Petra Fouriera

Dana 9. prosinca 2025. godine, na blagdan sv. Petra Fouriera, svečanu svetu misu u 8:00 predslavio je mons. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački. Na početku svete mise, biskup je uputio riječi pozdrava te pozvao na Pokajnički čin ovim riječima:

„Drage sestre, pozdravljam vas sve u sjedištu vaše redovničke zajednice i čestita Vam današnji blagdan, Vašeg zaštitnika i utemeljitelja Družbe, sv. Petra Fouriera. Pozdravljam i vašeg sužupnika, vlč. Anđelka Katanca. Molit ćemo zajedno Gospodina, zagovor sv. Petra Fouriera za vas, za ostatke nekadašnje velike Družbe, ali svi smo u ruci Božjoj i slijedimo ono što nam Gospodin proviđa, slijedimo njegov put koji nam nije uvijek jasan i nije uvijek lako tim putem ići, ali njemu smo povjerovali i zbog toga što smo njemu povjeravali, idemo za njim kud god pošao pa ako treba i na ono brdo zvano Golgota. Na početku euharistije ispitajmo svoju savjest, neka nam Gospodin svima oprosti naše grijehe, osobito grijehe propusta o kojima malo razmišljamo, a zapravo su veoma teški jer su teško popravljivi.“
Nakon evanđelja o deset djevica (usp. Mt 25,1-13), biskup Gorski uputio je prigodnu propovijed. 
„Svatko od nas je barem jednom u životu naišao na neka zatvorena vrata. Mučan je to osjećaj, još je gore ako smo si za to sami krivi. Dođeš, očekuješ prihvaćanje, očekuješ pomoć, a iznutra čuješ glas odlazi. Teška je to riječ i kuda onda kad su srce i vrata zatvoreni. Ovom prispodobom Isus nam govori o mogućnosti promašaja. Može promašiti pojedinac i obitelj i narod i svećenik i redovnička zajednica.
Povijest nam pokazuje primjer ludosti pojedinaca i zajednica koji skupo plaćaju cijenu neodgovornosti. Među njima možemo lako prepoznati i naš narod. Koje smo samo propuste učinili pa i mi u Crkvi nakon domovinskog rata kad je trebalo pokrenuti jednu opću, narodnu, duhovnu obnovu, kako zbog ratnih razaranja i rana, tako i zbog onih koji desetljećima nisu bili u Crkvi. Ali vrijeme je prošlo. Za one koji se nerazborito ponašaju postoji izreka luda djevica.
Isus nam ovom prispodobom govori da postoje trenutci koji su odlučujući za našu vječnost. Ne plaši nas, nego nam progovara o završetku života, o našem osobnom susretu s Gospodinom, a taj susret je uvijek nepredvidljiv i dolazi baš onda kad možda to najmanje očekujemo, ili smo najmanje spremni i nekako nas uvijek prekine u poslu za koji smo mislili da ga još uvijek moramo izvršiti. 
U djevicama prepoznajemo sve nas vjernike, prepoznajemo Crkvu, a u zaručniku samog Isusa Krista. Riječ je dakle o našem odnosu prema Kristu i o njegovom obećanju neba. Ne bi trebalo ovo tumačiti kao da se samo pola vjernika spašava - 5 mudrih, 5 ludih, ali svakako treba shvatiti činjenicu da biti član Crkve ili redovničke zajednice ili svećeničkoga reda još ne znači biti spašen.
Naime, sve su djevice činile isto, ni u čemu se ne razlikuju osim u ovom posljednjem trenutku. No taj zadnji trenutak već je za njih bio određen u samom početku, životom prije polaska. To ulje koje je potrebno za prijelaz na gozbu Jaganjčevu, u vječnosti, to su sakramenti, kojima mi uvijek iznova hranimo svoju dušu, euharistijom napose, molitvom, dobrim dijelima.
Međutim, koliko puta nam Bog daje priliku koju ili ne primijetimo ili je ne znamo iskoristiti, ne znamo prepoznati taj čas i tako propuštamo uljanicu svog života napuniti Božjom milošću.
Uvijek zbrajamo grijehe, tko je što učinio posebno tuđe, onda i svoje pa idemo na ispovijed. Zanimljivo, stalno ispovijedam, vrlo malo ljudi dođe na ispovijed i govori o grijesima propusta, a mi znamo da su oni teško popravljivi jer prilika koju nam Bog daje, više se nikad ne vraća. Bit će možda neka druga, ali ona ista više nikada. 

Stoga je vrijeme došašća jedno prikladno vrijeme ispitati se pred Gospodinom na što smo bili dužni uputiti svoju pozornost, misliti, a nismo, što smo trebali govoriti ljudima, bližnjima, možda javno, a nismo. Što smo trebali učiniti da se stvari negdje pomaknu, a uvijek je to bilo nekako da to treba drugi raditi. I tako smo mi uljanicu svoje vjere ostavili bez ulja. A biti bez svjetla zapravo znači ići u mrak.
Sv. Augustin nas svojom rečenicom trajno opominje: bojiš se Boga koji kraj tebe prolazi, a da se više nikad ne vrati jer ga nisi prepoznao.
Čini se da mi ne znamo vrednovati vrijeme, ne ovo vrijeme koje mjerimo satom pa trčimo s jednog posla na drugi, s jednog termina na drugi, iz jedne godine u drugu i tako nam ode život i na kraju čovjek ne zna kud je to život otišao, pa se najednom bolesne duše i tijela nađemo pred Gospodinom. Ako nema vjere i dobrih djela, svjetiljke su prazne, zapravo uludo potrošen život, a rekli bismo tako zauzet. Baš se čovjek dao do kraja.
Možda je problem u tome što mislimo kako poput ovih djevica ludih da imaju priliku nešto kupiti, uvijek kupiti što nam treba, to je navika naše svakidašnjice, nemaš nešto trčiš u trgovinu, ali ulje ne može biti posuđeno, duhovni život se ne može prebaciti na druge, ili podijeliti, spasenje se ne može temeljiti na vjeri naših roditelja ili prijatelja ili zajednice, svaki od nas odgovaran sam za sebe pred Bogom.
I koliko se god možda iz prispodobe čini da je važan ovaj zadnji trenutak kad se pred Bogom nađemo, ipak nije tako. Konačna odluka, ona temeljna opcija za ili protiv Boga, temeljna opcija ljubavi zapravo je zbir cijelog našeg života, zbir svih naših odluka koje postavljamo jedni pred druge, i onoga što odlučujemo za ljude i što odlučujemo za Boga. Isus nam želi reći da je taj zadnji trenutak darovan, nama je darovan, ali uključuje cijeli život priprave. 
Često puta kažu vi ćete se svećenici i redovnici lako spasiti. Možda će se biskupi najteže spasiti jer je odgovornost koju imaju daleko veća, nego vjernika koji nema nikakve službe u Crkvi. Kad bi se dogodilo da Gospodin danas dođe, sada, i da kaže dođite, dođite k meni, tko bi iskreno rečeno, tko bi od nas sada bio spreman odgovoriti: evo me, Isuse. To znači biti pripravan.
Kao što se Crkva voli prepoznati u mudrim djevicama, i vi ste sestre poput Marije iz evanđelja izabrale onaj bolji dio koji vam se neće oduzeti i s radošću ste pošle na gozbu Jaganjčevu noseći snagom Isusova poziva i karizmu svoje zajednice. Uzele ste i svjetiljke sa sobom, zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti. To su vaše svjetiljke. Te su vas svjetiljke čuvale u noći svijeta, osjećale se sigurnost poziva i sigurnost Kristove prisutnosti. No vrijeme čini svoje, mijenjaju se okolnosti, mijenjaju se uvjeti života. Nekoć jaka vaša redovnička zajednica najprije ostala bez onog poslanja kojeg ste tijekom svog postojanja davale mnogo, a to je  odgoj i obrazovanje djevojka, druge su institucije preuzele taj posao. I kako je vrijeme prolazilo prostor vaše temeljne karizme nekako se sve više sužavao. 
Što je sa svjetiljkama koje su vas čuvale? Je li u njima još uvijek isti žar ljubavi prema Kristi koje ste nosile u početka?

Zavjeti su nekoć bili ljudima bili razumljivi sami po sebi, danas oni vanjskom svijetu, čini se, ne znači mnogo, a ipak vjernici i nevjernici poštuju osobe koje su dosljedne u svojim stavovima i koji idu s tim stavovima naprijed bez obzira na teškoće, zato što su ti stavovi prihvaćeni u punoj slobodi.
Danas nažalost mnogi zapravo žive ono prisilno što ste vi slobodno obećale. Mnogi su siromašni ne zato što to žele, nego jer ih je u to dovela nemilosrdna gospodarska politika. Mnogi ne sklapaju brakove i žive sami zbog straha ili zbog egoizma. Mnogi prigibaju glavu iz poslušnosti i sve slušaju samo da ne izgube posao i kruh u rukama. 
To je sve ono na neki način obrnuto što vi živite, a isto područje. Samo oni su na ono prisiljeni, a vi ste ovo izabrale. Možda vas baš zbog toga ljudi više cijene i zbog tog izbora slobode i zbog izbora načina života koji odudara od svijeta i koji je zapravo baš pokazatelj onoga na što nas Isus u Evanđelju poziva, a to je kraljevstvo nebesko. 
Kad nestaju poslovi koji su vam bili nekako zadani jer se mijenja okruženje i društvo, ostaju svjetiljke, ove tri svjetiljke koje vas čuvaju, ali ne čuvaju samo vas, nego svijetle i onima koji vas susreću i zato su one vaše bogatstvo.
U ovom vremenu u kojem je sve zbrkamo, mudrost je znati uravnotežiti svoj život. Doista, treba nam mudrosti, treba nam krepost umjerenost koja je majka svih vrlina. Mudrost je znati vrednovati vrijeme i čas u kojem se nalazimo, prepoznati na što nas sad to Bog poziva i dati se u to žarom srca kao da smo na početku, mudrost je znati upotrijebiti vrijeme, a ne izgubiti se u vremenu.
I zato molimo sv. Petra Fouriera da vam u ovom trenutku bude nadahnuće, da vam izmoli svjetlost da znate kojim putem ići naprijed, a molimo Gospodina da nas sve obdari svojim duhom da naučimo dane naše brojiti, da steknemo mudro srce. Amen.“

Na kraju svete mise, biskup je sestrama poželio  sljedeće:
„Svi očekujemo nešto lijepo i dobro, nekog lijepog i dobrog Isusa Krista pa u ovom vremenu baš nam to želi, probuditi nadu. Mi vjernici ne idemo naprijed zato što znamo, jer ne znamo, nego zato što vjerujemo. Hodamo nekad kao u noći kad nas tata ili mama vodi za ruku, a ne vidimo gdje ćemo stati i ne znamo još cilja, ali znamo da smo sigurni. Neka ta sigurnost bude prisutna i u vama. Neka vas prati zagovor sv. Petra Fouriera i Božji blagoslov bio nad svima vama i nad cijelom zajednicom.“

S. M. Zrinka Šestak, vrhovna glavarica, zahvalila je biskupu ovim riječima: „U ime naše zajednice zahvaljujem što ste se odazvali našem pozivu. Uvijek ste dragi gost u našoj kući. Hvala na Vašim lijepim poticajnim riječima. Kako ste rekli da naša karizma polako odlazi, no kao što je sv. Petar Fourier rekao da činimo svako moguće, mi u vjeri činimo i danas svako moguće dobro, za ljude, za same sebe. Zahvaljujem još jednom na Vašem odazivu i na Vašoj dragoj prisutnosti u našoj zajednici.“

Na svetoj misi gđa Eva Kirchmayer-Bilić, umjetnička savjetnica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, svirala je na orguljama i uljepšala naše misno slavlje te nam se pridružila kod zajedničkog stola zajedno s biskupom i vlč. Anđelkom.