Razgovor sa s. Zrinkom Šestak uz Dan posvećenog života

Prenosimo razgovor koji je objavljen na stranici Zagrebačke nadbiskupije.

"Uoči Dana posvećenog života, 2. veljače, razgovarali smo sa s. Zrinkom Šestak, koja je progovorila o svom pozivu, izazovima s kojima se redovnice danas susreću, ali i o nadolazećoj godini posvećenog života.

1. Budući da ćemo 2. veljače proslaviti Dan posvećenog života, ispričajte nam nešto o svome pozivu. Što je i kada u Vašemu životu bilo prijelomno da kroz redovništvo odlučite posvetiti svoj život Bogu?

Zovem se s. Zrinka Šestak. Rođena sam u Varaždinu, župa sv. Ilija. Do svoje 15. godine, živjela sam s roditeljima, braćom i sestrom u jednom malom i lijepom selu Seketinu, gdje sam pohađala osnovnu školu. Mogu reći da se moja obitelj ni po čemu posebnom nije razlikovala od svih drugih obitelji. I nas četvero djece, ni po čemu posebnom od druge djece u selu i župi. A zašto je Bog odabrao baš moju obitelj da sebi izabere tri radnika na svoju njivu? Ne znam. To je samo njemu poznato.

Odrastala sam u obitelji u kojoj se svakodnevno molilo i redovito pohađalo nedjeljnu svetu misu. Od malih nogu po mojim roditeljima, te djedu i baki, upijala sam pravi katolički duh. U obitelji su se cijenile prave vrijednosti. U župnoj crkvi, na kraju svake nedjeljne mise molilo se za duhovna zvanja, i hvala Bogu, molitve su uslišane te se velik broj djevojaka i mladića odazvao Božjem pozivu.

Naime, moja teta je već puno prije mene odgovorila na Božji zov. Ja sam o svom životnom pozivu ozbiljnije počela razmišljati negdje u sedmom razredu, a odluka da ću ići u samostan, sredinom osmog razreda, te sam nakon završene osnovne škole krenula u samostan. Dvije godine kasnije i moj brat je čuo Božji poziv, i odazvao se. Sada smo već svi troje sa dovoljno redovničkog i svećeničkog staža.   
 
A sada valja nešto reći i o mom pozivu. Moram priznati, prvi puta naglas progovaram o svom pozivu, pa uopće ne znam kako će to ispasti. Svjedočenja koja sam do sada slušala, uglavnom su bila s nekim znakovitim događajem, preokretom u životu, ili već nešto tome slično. Moram reći da Gospodinov poziv upućen meni, pa ni moj odaziv Njemu, nisu bili nešto posebno spektakularno što bi se moglo oblikovati riječima.

Bilo je to onako potiho, kao što sam i sama tada i još jedno vrijeme bila. Mirna, tiha i povučena. Tako sam i ja negdje u svojoj dubini osjetila da bi se moj život mogao ostvariti u redovničkom pozivu. Tada to nisam znala imenovati, a danas bih rekla da je poziv jedan veliki misterij. Za taj misterij sam se odlučila, i živim ga već gotovo 34 godine. Iz dana u dan, razjašnjava mi se što znači biti pozvan od Gospodina, i već nebrojeno puta zahvalila sam Bogu za njegov poziv. Trudim se da u mom životu bude prepoznatljiv Bog koji me pozvao.
 
2. Pripadate Družbi setara Naše Gospe. Koja je osobita karizma Vašega reda i kako ste odlučili pristupiti baš ovoj družbi?

Da, pripadam Družbi sestara Naše Gospe, čija je karizma odgoj i poučavanje djece i mladih. Do nedavno, u našem samostanu na Bukovačkoj cesti, sestre su dugo godina vodile i radile u dječjem vrtiću. Zbog sve manjeg broja sestara, više nismo u mogućnosti raditi s djecom, ali vrtić i dalje djeluje u sklopu Gradskog ureda za odgoj i obrazovanje. Sestre rade na fakultetu kao profesorice, u školi kao vjeroučiteljice, te u župnoj katehezi i vođenju crkvenog pjevanja i rada s mladima.

A kako sam se odlučila pristupiti baš ovoj Družbi?

Iako su u mojoj župi djelovale sestre Kćeri Božje Ljubavi, s kojima sam bila povezana i odlazila na duhovne obnove, moja teta koju sam u početku spomenula bila je kod Sestara Naše Gospe, pa je tako u meni prevagnuo odabir Sestara Naše Gospe. A Marija je majka sviju nas koja nas zagovara kod svoga Sina.

3. S kakvim se izazovima susreću mladi koji se odluče za duhovni poziv? Možete li se prisjetiti kako je to bilo u vrijeme kada ste Vi donosili tu životnu odluku – je li tada bilo teže ili lakše?

Mladi koji se u današnje vrijeme odlučuju za duhovni poziv zasigurno imaju duže razdoblje do donošenja odluke. Osobito oni koji idu na sigurno. Neodlučnost za duhovni poziv, ali i za bračni, očita je. Obitelj koja bi u životu mlade osobe trebale odigrati važnu ulogu, nepostojana je, a često i velika kočnica. 

Moram priznati, da je u vrijeme kada sam se ja odlučivala za duhovni poziv, bilo lakše. Obitelji su tada još živjele one prave kršćanske i životne vrijednosti i mogle su to mlado stvorenje koje se odlučivalo za svoj životni put usmjeriti i podržati u odabiru.
 
4. Tko vas je god upoznao kroz vašu službu, sigurno su ga oduševile Vaša radost i ljubaznost. U čemu je najveća radost redovničkog života?

Svjesna sam da mi je Bog puno toga dao na dar. Iz dana u dan to otkrivam i zahvalna sam mu na tome. Svjesna sam i toga da darove koje sam dobila, nisam dobila samo za sebe. Dobila sam ih zato da ih dijelim. Pa koliko god dam od sebe, toliko više primim.

Raduju me male stvari i sreća ljudi. Najveća moja radost, a onda i redovničkog života jest, kada osjetim, da BOG koji je smisao mog života, bude prepoznatljiv ljudima s kojima živim i s kojima se susrećem. Kada vidim i doživim da osmjeh koji mene zaista ne košta ništa, podarim drugome, i on, u tome drugome, izazove osmjeh. Kada razgovor i riječ razumijevanja dade vjetar u leđa nekome tko ne zna kako i kuda dalje. I moglo bi se tu nabrojati još puno toga. Život koji ima smisao je lijep, koliko god se u njemu svašta događalo.

5. Već ste dugo na službi u župi Sv. Blaža u Zagrebu. Koliko su redovnice važne u župnom pastoralu?

Da, ovo je deveta godina mog djelovanja i življenja u Župi sv. Blaža, u koju sam došla iz samostana u Primorskoj. Ostvarila sam lijepu komunikaciju i suradnju kako sa župnikom i kapelanima, kojih je prošlo četvero i sada peti, tako i sa župljanima. Moje iskustvo jest da je život na župi aktivniji. A redovnice u župnom pastoralu, kako god se on zvao, od velike su važnosti. Koliko svojim aktivnostima u župnom uredu, u kući, u sakristiji i u crkvi, toliko i molitvom kojom direktno povezuju s Bogom sva župna događanja, te sve probleme i radosti ljudi koji im se obraćaju.
 
6. I za kraj – papa Franjo najavio je 29. studenoga prošle godine da će 2015. godina biti godina posvećenog života. Koliki je to poticaj za redovnike i redovnice u njihovu djelovanju i na što su u svojem svakodnevnom životu i radu osobito pozvani?

Drago mi je da će sljedeća godina biti godina posvećenog života. Potrebno je i nama koji se nazivamo i trudimo biti osobe, koje svojom odlukom odgovaraju na Božji poziv, da i sami zastanemo pred sobom i promotrimo gdje smo. Idemo li u dobrom pravcu? Slijedimo li onoga za kim smo pošli? Jesmo li dovoljno okrenuti potrebama svijeta i društva u kojem djelujemo i živimo? Jesmo li znak ili upitnik?

Pozvani smo u svemu nasljedovati Krista. Smatram da je za redovnički život potrebna širina gledanja i razmišljanja, širina djelovanja i pronalaženja novih djelatnosti. Potrebno je stvoriti jedan zdravi vjernički i ljudski mentalitet u sebi i u našim zajednicama, što samostanskim, što župnim. Imati hrabrosti zakoračiti u nepoznato. Imati vjere, prave vjere, kojom možemo činiti Božja djela."

  Povratak na sve Duhovni kutak